Ako išta, Florence mi je prirasla srcu. Postala je onaj drugi dio mene koji živi i koji je kakva bih ja htjela biti, jer znam i sama da nikad neću moći živjeti tako, smognuti dovoljno hrabrosti da samoj sebi omogućim takav život.
Zbog ove priče sam, iskreno, prošla kroz puno toga. Od vlastitih razotkrivanja i suočavanja sa svojim strahovima i predrasudama. Sazrijela sam dok sam pisala ovu priču, to sam i sama primjetila i teško mi je sada prići bilo kojoj drugoj ideji olako jer pisanje zahtijeva puno vremena, strpljenja, odricanja i sveopćeg razumijevanja i shvaćanja da ste vi taj koji piše ovu priču i stvarate ovaj svijet i vi kontrolirate likove i radnju i svaki mogući ishod na kraju, početku, sredini, u svakoj riječi, rečenici. Veličina onoga što radite vas uhvati nespretnima i ja sam nekad bila toliko onemogućena da se usredotočim na priču da jednostavno nisam znala kako ću završiti poglavlje, a kamoli priču. Cijeli taj proces pisanja poglavlja i stvaranje priče mi je pomalo u magli i većine se ne sjećam (ovo nije tužno, ovo je istina), osim jednog nastavka kojeg sam u potpunosti napisala i onda sam ga zaboravila spremiti prije nego što sam laptop bez baterije isključila iz struje. Onda sam, pukom srećom, samo po svojem pamćenju ispisala cijeli nastavak. To je jako stresan posao, jer to upravo radite. Pišete. Postajete pisac.

Znam da ne volim govoriti zbogom besmisleno, zato bih se htjela vratiti ako dobijem nekakvu neodređenu ideju za Azrin i Camov život, pogotov Camov ili čak Leov jer nisam dovoljno posvetila drugoj dvojici od mojih troje glavnih muških likova. Mea culpa, mea culpa, mea maxima culpa. Čak mi i zvuči primamljivo, ta ideja o Camovom životu pre-Azra ili o onom drugom životu koji je skriven od Azre. To zvuči kao da ih namjeravam ponovno uništiti i razmcvariti. Ne namjeravam, Isuse, ne. Naravno, to ne bi bilo samo jedan post kao u stilu one-shota, već prava zasebna priča za njih, ali moram dobro porazmisliti o tome.

Ne znam zašto ovo pišem sada, nakon dobranih pet mjeseci od završnog posta. Valjda da vam se zahvalim jer sam vam iskreno zahvalna na potpori i da dopustim samoj sebi završiti ovu priču s malenom nostalgičnom porukom.
Anamarijče, Tea, Seven, Andrea, Maida, Blanš, Tenah, Aleks, Bastille, London... Zapravo, bilo tko tko je bacio pogled na moju priču i odlučio da je vrijedna čitanja. I svi ostali pisci u blogosferi koji su mi postali ogromna inspiracija na ovom putovanju prema završetku prve prave priče. Hvala vam. Od srca.

Na kraju ovo izgleda kao posvete i acknowledgmentsi na zadnjim stranicama knjigama, koje ja toliko prezirem jer kada pišete, pišete sami. Drugi vam daju savjete i kritike ali pisanje, stvaranje priče činite sami, sa svoje dvije ruke i sa svojom maštom i talentom (i testaturom). I zbog toga mislim da je od velike važnosti da u prvom planu uvijek pišete za sebe a onda da odlučite to podijeliti sa svijetom. On neće nigdje otići. Kao ni ljudi koji su važni da čuju vaš glas i da s njima podijelite priču, ideju, misao. Zato ja opet zahvaljujem od srca svojoj družbini (i sebi). Hvala vam.